Pomalo utopijski

Nešto imam potrebu da napišem koju, ne znam što ću više od sebe danas. Najradije bih iz kože iskočila, no se iz ove u drugu ne može. Kožu, ne državu.

Ne želim da se ni danas dotičem nekih tema, niti da u istoriju zalazim. Ali želim koju misao da podijelim, od onih što mi se po glavi već neko vrijeme vrzmaju.

Čitam “Život na našoj planeti”, knjigu koju je napisao veliki gospodin, Dejvid Atenboro. Tematika je bliska nečemu što je meni lično iznimno važno i sadrži neke alarmantne činjenice. Razmišljam kako za 50 godina neće biti važno ni koje smo nacije, ni vjere, ako ijednoj i pripadamo, ni kojeg smo pola, seksualnog opredjeljenja. Ova Covid situacija je potresla čitav svijet, a plašim se da iza ugla vrebaju još veće pošasti. Veće od onih bradatih u mantijama.

Pitam se, potom, što moja zemlja (prethodna i sadašnja vlast) radi da očuva životnu sredinu i živo me interesuje ‘oćemo li ikad dočekati da u nekoj predizbornoj kampanji dominiraju programi za reformu obrazovnog sistema, zdravstvenog sistema, ekološki programi, programi za poboljšanje položaja žena u društvu i tako dalje. Ne, mi se svađamo ko je koje nacije i ko je koje vjere i čija je crkva (čitaj: ko će više para tutnuti u džep). Ekološka smo država, naravno da se pokupe pare s ulice, od onih koji 300€ primaju, a po čijim plećima najviše puca. I s tim smo parama nekad školovali nečiju đecu po inostranstvu, usrećivali žene i ljubavnice novim stanovima i automobilima, plaćali nestručni i mnogobrojni kadar u državnoj upravi. Sad smo malo bolji. Sad na 5kg zlata oko vrata nadodajemo još koje kilo zlata i još novije automobile za one koji su se na skromnost zavještali. Pa što ima veze što otkupljuju brojanice pod Ostrog ženi koja ima bolesno dijete i prodaju ih dvostruko više? Samo neka je njima dobro, da bolje šire, ču’ mene mržnju – pravoslavlje. A plaćamo i račune za telefon onima koji maloljetnicama šalju poruke, da ih pitaju kako je u školi, jer bezbjednost je na prvom mjestu. Plaćamo i da prozivaju ministre koji ne dolaze na posao, iako se ni oni na svoj do juče nijesu pojavljivali. Plaćamo i da nam kažu kako su nam se babe udavale i za kim crninu nosimo. A plaćamo i svojoj policiji da nas bije dok koristimo svoje pravo mirnog protesta.

I tako ja razmišljam kako je, o ironije, svo zlo ovoga svijeta od vjerskih institucija poteklo. Ne samih religija, jer osnov svake je isto. Ali institucije… Zlo. Koliko je samo ratova i kriza u svijetu njima ponukano? Krenuvši od krstaških, pa nadalje…

E zamislite sad da nema vjerskih institucija. No se lijepo otvore škole, bolnice, narodne kuhinje, umjetnički i naučni centri, reciklažna dvorišta, nahrane se gladni, liječe se bolesni, zbrinu se nezbrinuti, napreduju uporni… Zvuči malo utopijski, je l’ da? A tek, što kaže moja Milica, da plaćaju porez vjerskoj ustanovi i da vjerske ustanove plaćaju – viđela bi koliko bi pustih vjernika ostalo.

Pa neka se krste, klanjaju, meditiraju u svoja četiri zida, mislim.

I sve ja to tako mislim, o tome razmišljam, ne pratim trovanje medija i trudim se da mislim svojom glavom. E, kad bi mislili svojom glavom i za svoje se ideale borili, đe bi nam kraj bio?

Vjerujem da u ovoj državi postoje ljudi koji slično razmišljaju, ali kad dođu ovakvi dani, stanu nam na žulj, ubodu u nerv i pljas. Nijesam ekstremna, niti su mi (pred)uvjerenja takva. Znali su da mi po difoltu prišiju ekstremizam, samo zato što sam Cetinjanka. Ponekad mi je i krivo koliko tolerantna budem. Provocirali su smijem li zapjevati neke tamo pjesme, koliko prstiju smijem podići. Govorila sam da su pjesme narodne i znala sam čak zapjevati u znak poštovanja prema nečijem odabiru, prema slavlju na kom se nalazim (ovđe bi me možda osudili i drugi ekstremisti). A koliko prstiju dižeš ne govori koliki si čovjek, možda samo kakav si. Željela sam staviti do znanja da možemo zajedno i tolerantno. Kakav kiks. Ali kad dođe čas da se proveselim uz moje, crnogorske pjesme, onda sam ektremistkinja, nacionalista, milogorka i tako dalje. Vjerujem da se među zdravorazumskim ljudima na svim stranama rađa stid i transfer blama zbog vlada, politika i retrogradnosti. I današnjeg dana, naravno.

Ne tražimo ništa sem da nas ne negiraju i da počnemo normalno da živimo. Možemo li jednom za svagda stati na kraj ovoj priči i okrenuti se budućnosti, umjesto da sve više u prošlost idemo? Čas u devedesete, čas vijek unazad, čas u mračni srednji vijek. Nešto se naježim kad čujem “komita”, moram priznati. Razumijem ideologije koje su tada važile, moj je prađed bio komita. Ali ne razumijem da se na retrogradnost uzvraća retrogradnošću.

Jedino što imamo je sad i ne želim da živim vraćajući se na godine koje su prošle. Ali isto tako, ne mogu da podnesem negaciju, ma čiju. I budem u konfliktu sama sa sobom, zato što želim mir i zato što ga nemam kad osviću dani kao današnji.

Nijesu svi maloumni da ne vide uplitanje ličnih interesa s raznih strana. Viđela sam to i sa svojih šesnaest godina kad je cetinjska Gimnazija štrajkovala.

Ako ništa, dali ste mi dovoljno materijala za knjigu, da nastavim tamo đe sam stala i da pretpostavim dalji razvoj radnje, kao što se i do sada nešto dalo naslutiti.

Kad opšti interesi budu iznad ličnih, desiće i spasenje. Do tada gledajmo da nas vodi ljubav i okrenimo se onim idealima koji je njeguju. Koga mržnja vodi, teško mu/joj je sam/a sa sobom.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: