Abyssus abyssum invocat

 

Neminovno je da čovjek uvijek bježi tamo đe je bio srećan. Bilo to grad, osoba, imaginarni svijet, misao, muzika, prošlost, budućnost. Haos nastaje onda kada su taj grad, osoba, misli, muzika, svoj svijet, prošlost i budućnost isto. Nekada su to jedne oči, jedan pogled pitomog vuka u mirisnoj polutami daleko od svih.

Dobrodošli u moj haos. Dobrodošli u vječitu borbu mene i mene. I ko će tu pobijediti? Ja ili ja?

I zašto sam taj čardak baš ja, pa onako neoblikovano luda niti težim nebu, niti težim zemlji? Katkad mi se i učini da pripadam neđe, a onda na krilima blagog povjetarca ili pak neke modre bure nađem svoje mjesto neđe sasvim drugo?

Objasnite mi kako sam ja to u isto vrijeme i jesen i proljeće, i ljeto i zima? I more i planina, i da i ne? Kako sam to ja sve i kako sam ništa?

Zašto sam more? Iluzija da se krećem, a cijelog života na isto mjesto stojim, usidrena koncima svoje biti ispletenih u najranijem dobu…

I zašto sam tako divno sama? Mutnim i nejasnim bojama pretočen san u kom sve vidim, a na mene niko ne obraća pažnju.

Čovjek je arhipelag. Jedinka u grupi ostrva, tako blizu, a tako daleko od drugih. I tako poseban, na poseban način. U sred nekog otvorenog mora, s povremenim naziranjem nekog kopna.

Neka su ostrva posjećenija od drugih. Neka su ostrva skuplja od drugih, a neka i zagađenija. Neka su tako rijetko istražena, neka imaju bogatu ponudu. Druga su, naprosto, pusta. Vremenom su neka otišla duboko ispod plave površine.

Abyssus abyssum invocat. Ponor izaziva ponor.

Na kraju smo svi morska pjena.

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: