Leteće biciklo

Prijatno ljetnje veče, vedro nebo i ples svjetlosti. Krećem na put. Ništa sa sobom ne nosim, ili što bi jedan pametan Grk, Bajas, rekao: Sve svoje sa sobom nosim. Biciklo je spremno i krećem. Sasvim mirno i, naizgled, obično veče. Pruža se veličanstven pogled na Boku, koja je sama po sebi čudo. Legende i dalje žive, a vjekovima su u neraskidivoj vezi planine i more. Nevjestu Jadrana su opisali i o njoj pjevali mnogi, a njena je ljepota i dalje neopisiva.

Vozim iznad vode i zagledam u morsku dubinu. Kako da objasnim to more i to što ono u meni izaziva? Gledam u nebo, u ptice, u suton, ne znam na koju stranu prije da vozim. Toliko je mjesta na ovoj našoj planeti koja čekaju da budu posjećena, voljena, opisana u knjigama, ukradena u oku, sjećanju, zamrznuta u trenutku vječnosti jednim objektivom.

Gledam u nebo, u te visine, u tu mudrost što lebdi nad nama. U slobodu. I penjem se. Sve više i više. Pogled je bolji, iako je više truda potrebno da Biciklo isprati tempo moje radoznalosti. Moja je energija mnogo veća. Ne postoje neke sile koje bi me zadržale na tom putu ka mudrosti i slobodi. Ne znam đe je granica, ali vjerujem da ona ne postoji.

Dobrodošla u svemir, razmišljam. Sve je zapravo vrlo jednostavno. Samo malo brže zavrtiš pedale, a točkovi te odvedu tamo đe um (ne) doseže. Zvijezde. Mnogo njih. I dalje su male. Posmatraju me kao sve one neostvarene želje. Bojažljivo i daleko. Čekajući da red na njih dođe.

59726_497292640329094_737972626_n

Novi se vidici otvaraju i stižem na novu planetu. Uzbuđenje koje sam osjetila vjerovatno je jednako onoj sili gravitacije koja na Zemlji postoji. Treba da ostavim Biciklo da se odmori, red je. Ostavljam svog prijatelja ispod jednog drveta. Normalno je, mislim. Ova je planeta ista kao Zemlja. Tu su ljudi, nijesu nikakve projekcije stereotipnog vanzemaljca. Mnogo je suvenirnica pored obližnje plaže. Mogla bih da kupim neki poklon. Sve je tirkizno. Biram narukvicu sa tirkiznim kamenjem i upućujem se ka plaži. Dočekuje me bijeli pijesak, sitan, nježan pod stopalima. Stanovnici su razigrani i veseli. I onda se, odjednom, kao najveća planina, preda mnom pojavilo more. Tirkizno. Nazvaću ovu planetu: Tirkizna. Umjesto da ide u dubinu, more je visoko i ponosno. Ide u visinu kao najviša planina na Zemlji.

Želja da podijelim ovo sa ljudima na Zemlji vuče me da se vratim. Možda ima spasa za nas. Ovđe je sve tako čisto, a stanovnici su u dodiru jedino sa prirodom. Čuvaju je kao da im život od nje zavisi (a zavisi). Istim putem se vraćam kući. Ne žurim previše kako bih sve doživljeno duboko urezala u sjećanje. I eno je. Vdim je iz daleka. Malena naša Zemlja. Sa milijardama ljudskih sudbina i tih malenih života koji ne znaju što se dešava iznad njihovih glava, kojima granice mute vidike, koji zaborave i na sopstveno postojanje, a kamoli nešto drugo. Približavajući se uočavam najljepši trenutak u svom životu. Linija između dana i noći. Zastajem i lebdim. Jedina riječ kojom bih mogla opisati taj trenutak je: spokoj. Valjda smo vječito na nekoj graničnoj liniji u životu. Između dobra i zla, dana i noći, želje i straha, borbe i predaje, suza i smijeha, života i smrti.


Srce se uvijek vrati tamo đe je dom. Zemlja je moj dom. Poznati vazduh, miris mora, ptice u letu, zvijezde na nebu, ljetnja kiša da mi natopi lice…

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: