Pivo i mjesečina

Iako tek četvrto, pivo je počelo da djeluje. Ove večeri smo nikad bliže, a nikad dalje. Ljetnje veče, more i rege. Formula je jednostavna. Ipak ne djeluje. Nešto koči. Uprkos mojoj želji, iznova probuđenoj. Osjećam da nijesi više isti. Izbjegavaš moj pogled, govoriš tek malo, a sve što želim je da se izgubim u tvom pogledu, tvom glasu i nespretnim riječima. Daješ mi previše vremena za razmišljanje. Pitam se da li ćemo ikad više biti ovako blizu? Večeras mi se čini da se početak i kraj spajaju u jednoj tački. Onoj koju smo mi davno postavili i sad do nje došli. Krug je završen. Iako nijesam ni najmanje sigurna što bi to trebalo da znači. Ne znam ni kako se osjećam povodom toga.

Ne želim u ovom trenutku da razmišljam o tome. Želim samo da me alkohol opije i da ova noć potraje duže nego ikad. Želim da ne želim da si mi blizu. Želim da ne želim da te zagrlim, poljubim i poigram se s pramenom tvoje kose. Želim da ne želim da ti budem u naručju, da me zagrliš i da ne moram da budem jaka. Želim da prestanem sa svim ovim i želim da ne pišem o nama. Želim da ne želim.

Sviće. Ne i mojoj duši, ali u ovom trenutku to nije bitno. Još jednu zoru smo dočekali zajedno. I kao da se sve time završava. Vrijeme je da krenem dalje, a ja samo želim da ono stane. Osjećam se tako bespomoćno, mada se trudim da to sakrijem. Brbljam kojekakve gluposti i smijem se kojekakvim stvarima. A nije mi smiješno. Želim da se isplačem i da me utješiš kao malo dijete. No, mora se krenuti dalje. I sa ovom pričom, i sa našim životima. U nekom drugom životu bi možda i mogli biti zajedno. Moj problem je što ja više živim taj, nego onaj svoj, pravi, život. Ova razmišljanja gospodare mnome. Ona su kraljica večeri. I prije no sam postala svjesna, obreli smo se na ulici, čekajući autobus i neka bolja vremena. Sjedeći na ivičnjaku, razmišljam kako je malo za sreću potrebno i kako bih sa tobom otišla i na kraj svijeta. Iz istih stopa, ako treba. Ali znam da ti to ne mogu reći nikada. Smješim se daljini i tim boljim vremenima.

Došao je autobus koji će nam dati još malo vremena zajedno, a onda svakog od nas odvesti svojim putevima. Najobičnije stvari dobijaju na vrijednosti. Pričamo o životu, dok moja podsvijest kljuca kako bih ja svoj provela s tobom. E, i taj mozak. Ko mu daje pravo da ne misli na stvarnost? Odakle mu dozvola da sanja o nemogućem? Guše me mnoge riječi, ali umjesto njih upućujem blesavi osmjeh. Mislim da sam se cijelu noć smijala.

Vrijeme prolazi. I naše, i ovog krasnog jutra. Grizući se za jezik, gledam u prve sunčeve zrake. Koliko su svitanja ljepša od zalazaka sunca. Sve je nasmješeno ovog jutra, osim naše sudbine. No, jutro je toliko divno da ni ta činjenica ne izgleda tužna. Bitno je samo da smo zajedno. Makar u ovom trenutku.

Prije nego što sam zaželjela, stigla sam na stanicu. Je l’ te, svemu dođe kraj. Pozdravljamo se ljubazno i odlazimo putem koji nam je život i koji smo mi sebi namijenili.

Iako savladana umorom, natjerala sam sebe da šetam. Dajem sebi vremena da saberem utiske. Jutarnja šetnja. Zvona se čuju u daljini. Grad se lagano budi, trgovci su već pripremili svoje tezge. Miriše na dobar pazar. Kao nijemi posmatrač, uživam u svemu tome.

Kažem da sam se davno  pomirila sa sudbinom, mada se i dalje pitam da li se čovjek ikad istinski pomiri? Ili vara sebe? Da li ikad oprostimo toj gospodarici naših života što nas odvaja od onih koje volimo? Ili je sve samo privid? Da li sebi oprostimo?

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out /  Change )

Google photo

You are commenting using your Google account. Log Out /  Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out /  Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out /  Change )

Connecting to %s

%d bloggers like this: